Mediteranska prehrana – dio UNESCO baštine

Otok Hvar se na svjetskoj karti kulturne baštine predstavlja sa čak pet upisa na UNESCO-ve liste. Na njima Hvar tako sudjeluje s tradicijom klapskog pjevanja, umijećem čipkarstva, višestoljetnim ritualom procesije Za križem, kulturnim krajolikom Starogradskog polja kao najbolje očuvanim primjerom starogrčke parcelizacije zemljišta. Godine 2013. Hrvatska je, zajedno s Italijom,Portugalom, Španjolskom, Ciprom, Grčkom i Marokom, na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva upisala mediteransku prehranu.

Od grčke kolonizacije otoka 2400 godina, upravo je prehrambena kultura ona fina nit koja povezuje svakodnevicu s njezinim drevnim korijenima. Mediteransku prehranu sažeto bismo mogli opisati kao osobit stil života kojega karakterizira harmoničan odnos čovjeka i prirode, razumno korištenje oskudnih prirodnih resursa, osobito obradive zemlje i vode, kao preduvjeta kvalitete življenja zajednice te harmoničan odnos rada i odmora.

Tradicijski, karakteristični proizvodi uključuju maslinovo ulje, obilje svježeg povrća i grahorica, svježu ili prerađenu ribu, sireve od većinom kozjeg ili ovčjeg mlijeka, suhomesnate proizvode (panceta, pršut…), svježe i suho voće te neizostavno vino.

Zajednički stol u svim mediteranskim zemljama predstavlja prostor društvene razmjene i prijenosa ideja i znanja, jačanja zajedništva i održavanja kulturnih identiteta. Spoj konvivijalnosti – srdačnog, gozbenog karaktera svih dijeljenih obroka (bez obzira radi li se o skromnoj marendi ili svečanoj gozbi), iznimne blagotvornosti njezinih temeljenih sastojaka, osobito maslinova ulja, njezine etičnosti u društvenom i ekološkom smislu te naglašene ravnoteže između rada i odmora, posla i privatnog života, čini mediteransku prehranu održivim kulturnim i društvenim prehrambenim modelom koji u sebi može artikulirati odgovore na suvremene zdravstvene i ekološke izazove.

Uz UNESCO-vo priznanje koje je nakon godina medicinskih istraživanja, koja su potvrdila pozitivne učinke ovog prehrambenog modela i popularizirala mediteranske namirnice izvan njezinih prirodnih granica, mediteranska prehrana danas se promatra kao održivi prehrambeni model, odnosno, društveni i kulturni model življenja u skladu s okolišem i klimatskim uvjetima.

S obzirom na njezin nizak utjecaj na okoliš, poštivanje bioraznolikosti i ukupnosti različitih ekosustava, kao ističu dokumenti FAO-a i UNEP-a*, mediteranska prehrana je „kulturno prihvatljiva, otvorena, ekonomski poštena i pristupačna, nutritivno prikladna, sigurna i zdrava; istovremeno održavajući sklad između prirodnih i ljudskih resursa“.

(FAO/Biodiversity, 2010).

 

Share this post